Kosovo i Ahtisarijev plan Reduks

Ahtisarijev plan – ili nešto slično tome – će morati biti deo bilo kakvog praktičnog rešenja za sever Kosova, uz mogućnost da međunarodna zajednica preuzme ulogu Prištine u sprovođenju Plana.

Autor Džerard Galuči

For an English version of this text, please click here.

Pre godinu dana, upravo putem ove platforme, sam sugerisao da bi bilo korisno ponovo se osvrnuti na Ahtisarijev plan s ciljem oživljavanja napora Kontakt grupe u nalaženju kompromisnog rešenja za Kosovo. Od tada je svima postalo jasno da je nastavak pregovora neophodan i da će pitanje severa biti na dnevnom redu. Predlog statusa predsednika Ahtisarija iz 2007. godine je sveobuhvatan u svojoj identifikaciji ključnih elemenata mogućeg okvira u kojem bi albanska i srpska zajednica bile u mogućnosti da ostvare miran suživot na Kosovu. Plan, ili nešto poput njega, će morati da bude deo praktičnog i sprovodivog aranžmana za sever.

Ahtisarijev plan obezbeđuje zaštitu manjinskih prava i učešće u organima vlasti, u lokalnoj samoupravi, te ostvarivanje veza između lokalnih opština (sa srpskom većinom) i Beograda. Ovi predlozi – zajedno sa planom od šest tačaka generalnog sekretara UN-a Ban Ki Muna – pružaju mogući okvir za autonomnu oblast na severu unutar teritorije Kosova. Zajedno, oni nude niz pragmatičnih mera koje se odnose na rad policije, carine, sudova i infrastrukturu, kao i lokalnu autonomiju u obrazovanju i kulturi, i posebne funkcije za Mitrovicu (univerzitet i bolnice). Plan takođe predviđa određene mehanizme za omogućavanje transparentnosti u pružanje podrške srpskim opštinama na Kosovu od strane Beograda.

Ahtisarijev plan (član 3.2) zahteva “zaštitu nacionalnog ili etničkog, kulturnog, jezičkog i verskog identiteta svih Zajednica i njihovih pripadnika”. Član 4 propisuje pravo na povratak i na povraćaj imovine. Član 6 obezbeđuje osnovu za lokalne samouprave i pravo opština “na međuopštinsku i prekograničnu saradnju po pitanjima od zajedničkog interesa prilikom vršenja njihovih odgovornosti”. Aneksi Plana sadrže nešto obuhvatnije objašnjenje: Aneks I (član 8.3) daje opštinama pravo na lokalne izvore prihoda i (član 8.4) na „međuopštinsku i prekograničnu saradnju u oblasti izvornih i proširenih nadležnosti”. Aneks II (član 4) propisuje pravo Zajednicama da se izražavaju, održavaju i razvijaju svoj jezik i kulturu; stiču predškolsko, osnovno i srednje javno obrazovanje na svom jeziku; osnivaju i održavaju svoje privatne škole (uz javno finansiranje); ističu simbole zajednice, i da imaju svoje medije (uključujući i TV).

Aneks III definiše lokalnu samoupravu, pitanje decentralizacije i veze sa Beogradom. Član 3 daje opštinama potpuna i isključiva ovlašćenja za lokalni ekonomski razvoj, korišćenje zemljišta, urbano planiranje, komunalne usluge, obrazovanje, zdravstvenu i socijalnu službu, javni smeštaj, izdavanje licenci lokalnim službama i imenovanje ulica. Član 4 daje opštinama sa srpskom većinom “veća prava da učestvuju u izboru i razrešenju komandira policijskih stanica” i daje Severnoj Mitrovici “proširene” nadležnosti za visoko obrazovanje i sekundarnu zdravstvenu zaštitu (uključujući registraciju i izdavanje licence obrazovnim i zdravstvenim ustanovama, upošljavanje, isplatu plata i obuku radnika i administratora). Član 5 daje ovlaštenje centralnim vlastima da opštinama povere odgovornost za vođenje katastarskih i matičnih knjiga, za registraciju birača, registraciju firmi i izdavanje licenci, raspodelu naknada socijalne pomoći (osim penzija) i zaštitu šuma. Aneks III takođe daje opštinama pravo da sarađuju sa opštinama i institucijama u Beogradu (član 10), kao i da primaju finansijsku (član 11) i tehničku pomoć od strane srpskih institucija, i da u lokalnim školama primenjuju nastavni plan i udžbenike koje je uredilo Ministarstcvo prosvete Republike Srbije (član 7). Aneks IV predviđa da opštine imaju svoje lokalne sudove (član 2.2) i propisuje da “kosovske institucije pravosuđa odražavaju etnički sastav u oblasti svoje jurisdikcije.”

Ovi elementi obezbeđuju poseban status srpskim zajednicama na Kosovu. Međutim, Ahtisarijev plan ih stavlja u kontekst u kome sve strane prihvaćaju ulogu centralnih vlasti. Centralna vlast, kakvu predviđa Ahtisarijev plan, je multi-etnička po pitanju participacije i funkcionisanja. Zakonodavstvo usvojeno od strane Prištine (Aneks III, član 4.2) bi regulisalo na koji način se sprovode data prava i nadležnosti, dok bi centralna vlada imala administrativni nadzor nad lokalnim nadležnostima. Međutim, ne postoji opšti sporazum o statusu, i uzevši u obzir uporno odbijanje Srba da prihvate veze sa Prištinom, uloga centralnih institucija će biti glavni element neslaganja.

Sudovi i lokalna policijska uprava su od izuzetnog interesa za dve strane jer su istovremeno i sredstva, ali i simbol, državne vlasti. Predsednik Ahtisari je dizajnirao kosovski pravosudni sistem kao unitaran i multi-etnički. Međutim, sprovođenje etnički-neutralnog pravosuđa – čak i ako ga prethodno suprostavljene etničke grupe naizgled prihvate – će, u najboljem slučaju, biti teško. Obe strane na Kosovu posmatraju pravosudni sistem – odnosno,msudove i tužioce – kao sredstvo nametanja autoriteta. Albanci favorizuju svoj sistem, dok Srbi žele svoj. Pronalaženje načina da se omogući delovanje lokalnih sudova unutar severnog dela gde Srbi predstavljaju većinu, će najverovatnije biti od suštinskog značaja za pridobijanje njihove podrške za bilo kakav dogovor. Moguće rešenje je da zakonodavstvo koji će se primenjivati bude mešavina jugoslovenskog zakonodavstva i Uredbi UNMIK-a, sa Apelacionim sudom koji bi bio nadležan za rešavanje sporova i regulisanje preko-rečnih pitanja u kosovskom kontekstu. Ovaj sud bi, po svome sastavu, mogao biti isključivo međunarodnog karaktera ili mešovito etnički-izbalansirano telo sa međunarodnim nadzorom.

Aneks VIII, koji reguliše sektor bezbednosti, predviđa (član 2) “jedinstven lanac komande” za KPS, ali i da granice okruga policijskih stanica odgovaraju opštinskim granicama. Enički sastav lokalne policije bi takođe trebao da odražava etnički sastav opštine. Procedure za izbor lokalnih komandira (član 2.6) su donekle složene i zahtevaju razmenu podataka između opština i centralnih vlasti. Ali, ako bi svi sledili pravila sa najboljim namerama, opština bi imala poslednju reč. Ipak, Srbi na severu verovatno ne bi prihvatili direktno učešće Prištine u izboru komandira, jer bi se Priština opirala svakom postupku u kojem bi bila potpuno izostavljena. Moguće rešenje je imenovanje međunarodnih policijskih službenika na komandnu poziciju u okviru KPS-a, sa sveobuhvatnim odgovornostima za obe strane Ibra i uz ovlašćenje da preuzme mesto centralnih vlasti u izboru komandira (uz konsultovanje obe strane).

Aneks III sadrži opsežan spisak nadležnosti rezervisanih za opštine, kao i proširenih funkcija za severnu Mitrovicu u kontekstu (član 4.2) kosovskog pravosuđa koje bi postavile standarde koje je potrebno ispuniti. Obzirom na odbijanje Srba sa severa da učestvuju u zakonodavnom procesu na Kosovu, svaka zakonska odredba koja bi bila odobrena u Prištini, bila bi odbijena na severu. Moguće rešenje bi bila primena odgovarajućih standarda EU.

Aneks III (član 6) propisuje administrativnu reviziju opštinskih aktivnosti od strane centralnih vlasti. Ako se centralne vlasti i opštine usaglase, o predmetu odlučuju kosovski sudovi. U slučaju prenetih nadležnosti, centralne vlasti bi mogle da obustave, promene ili opozovu opštinske odluke ili akta. To, takođe, nameće pitanje prihvatljivosti i izvršivosti vis-à-vis Srba na severu. Moguće rešenje je administrativna revizija od strane odgovorne međunarodne uprave, uz konsultovanje obe strane.

Centralne vlasti (Aneks III, član 7) imaju pravo na prigovor zbog primene nastavnog plana i programa ili korišćenja uždbenika na srpskom jeziku u mesnim školama. Ovakve sporove bi rešavala “nezavisna” komisija, uz učešće kosovskih Srba i centralnih vlasti. Isti postupak bi se primenjivao i u slučaju Univerziteta u Severnoj Mitrovici, gde se nastava odvija na srpskom jeziku. To otvara pitanje prihvatljivosti i sprovodivosti vis-à-vis Srba na severu. Moguće rešenje je panel međunarodnih stručnjaka za obrazovanje razmotri ovog pitanja, eventualno uz učešće lokalnih i centralnih vlasti, dok bi konačnu odluku doneli međunarodni stručnjaci.

Lokalne finansije (Aneks III, član 8.) su gotovo u potpunosti u rukama opštinskih vlasti koje su obavezne da poštuju međunarodne standarde i nezavisnu reviziju. Opštine mogu da prikupljaju lokalne poreze i takse, kao i da primaju blok-grantove od centralne vlade. Opštine sa srpskom većinom na Kosovu takođe imaju pravo da sarađuju i sklapaju partnerstva sa drugim opštinama (član 9) u svojim oblastima nadležnosti. Takođe, one mogu i da ostvaruju sporazume o saradnji sa Vladom Srbije (član 10), uključujći i finansijsku i tehničku pomoć. Međutim, ova saradnja i sporazumi će biti predmet razmatranja i delovanja centralne vlade. Finansijske donacije iz Srbije (izuzev pojedinačnog prenosa novca, kao što je slučaj sa penzijama) moraju biti overene od strane (član 11) Centralne bankarske službe Kosova i moraju da se prijave Centralnoj blagajni. Odredbe koje bi Prištini eventualno omogućile da poništi ili obustavi saradnju i dodelu finansijskih sredstava između lokalnih opština i Beograda ne bi bile lako prihvaćene. Srbi bi mogli prihvatiti transparentno izveštavanje, ali gotovo sigurno ne i kanalisanje finansijske pomoći preko Prištine. Moguće rešenje je izveštavanje prenosa novca odgovornoj međunarodnoj upravi.

Kako stvari stoje u ovom trenutku, primena Ahtisarijevog plana na severu je nepraktična, uzevši u obzir istrajno odbijanje Srba da imaju bilo kakve veze sa Prištinom. Moglo bi se pokazati neizbežnim da međunarodna zajednica – što znači, UN ili EU, ukoliko zaista postane statusno neutralna – preuzme mesto Prištine u implementaciji plana. Neće biti lako ostvariti takav dogovor i Kontakt grupa će možda morati i da predvodi ovaj proces. Ali, da bi se izbegao dalji zastoj ili obnavljanje nasilja, biće potrebno pronaći eventualni kompromis. Tek tada će biti moguće proces ponovo vratiti na Sveobuhvatni predlog predsednika Ahtisarija.

Džerard M. Galuči je bivši američki diplomata i predstavnik mirovnih snaga UN-a. Delovao je kao deo američkih napora za rešavanjem sukoba u Angoli, Južnoj Africi i Sudanu, te kao direktor Inter-američkih poslova Nacionalnog saveta za bezbednost. Služio je kao Regionalni predstavnik UN-a u Mitrovici, na Kosovu, od jula 2005. do oktobra 2008. Viđenja iskazana u ovom tekstu su u potpunosti lična i ne predstavljaju stav bilo koje organizacije. Analize gospodina Galučija o aktuelnim dešavanjima možete pročitati na http://outsidewalls.blogspot.com

If you are interested in supporting the work of TransConflict, please click here.

To keep up-to-date with the work of TransConflict, please click here.

FacebooktwitterlinkedinmailFacebooktwitterlinkedinmail

FacebooktwitterlinkedinrssFacebooktwitterlinkedinrss
Show Buttons
Hide Buttons