Južni Sudan – nova zemlja, novi početak u Africi

Kao proizvod sporazuma između vlada severa i juga, malo je vjerovatno da će referendum i otcjepljenje Južnog Sudana stvoriti novi presedan u međunarodnim odnosima, niti se negativno odraziti na zemlje koje imaju slične zahtjeve za promenom granica.

Autor Savo Heleta

Od 7. do 15. januara 2011. godine, Južni Sudan je održao referendum na kome su građani birali između ostanka u jedinstvenom Sudanu i samostalnosti. Pored mnogih tehničkih poteskoća, referendum je protekao u miru i bez većih problema i incidenata.

Referendum o samostalnosti je dio mirovnog sporazuma potpisanog 2005. godine od strane sjevernog i južnog Sudana. Prema konačnim rezultatima, 98.83% građana Južnog Sudana je glasalo za otcjepljenje i samostalnost.

Ovaj rezultat ne iznenađuje one koji su upoznati sa istorijom Sudana. Između 1955. i 2005. godine, sjever i jug Sudana su živjeli u relativnom miru samo jedanest godina, ne računajući posljednjih šest godina od potpisivanja mirovnog sporazuma. Preko tri miliona ljudi je izgubilo živote na jugu u ratovima od 1955. godine, većinom od strane vojnih snaga sa sjevera naseljenog muslimanima, dok su na jugu hrišćani ili oni koji praktikuju tradicionalne lokalne afričke religije. Pored ratova, niti jedna vlada Sudana od 1956. godine nije napravila značajna ulaganja u jug zemlje. Zbog toga je nakon potpisivanja mirovnog sporazuma 2005. godine Južni Sudan morao početi od nule u gotovo svim oblastima.

Neriješeni problemi

I pored toga što je referendum završen, i zvanični rezultati objavljeni, Sudan će se istinski podijeliti tek u julu ove godine, kada je planirano zvanično proglašenje nezavisnosti južnog dijela. Očekuje se da će većina afričkih i ostalih zemalja priznati novu zemlju, posebno kada se uzme u obzir činjenica da je sjeverni dio Sudana već zvanično priznao rezultate referenduma i obećao pomoć u obezbjeđivanju međunarodnog priznanja. Interesantna je činjenica da još uvijek nema saglasnosti oko imena nove, 54 afričke zemlje. U opticaju je nekoliko imena, mada je najvjerovatnije da će se zadržati ime Južni Sudan.

Period između referenduma i proglašenja nezavisnosti neće biti lak. Sjever i jug imaju veliki broj neriješenih problema, od granice, državne imovine, spoljnog duga, međunarodnih sporazuma potpisanih od strane vlade Sudana u prošlosti, do budućnosti naftne industrije. Iako bi najidealnije rješenje bilo da dvije strane ostvare dogovor oko gorućih pitanja prije jula, veoma je moguće da se to neće desiti i da će pregovori biti nastavljeni u budućnosti.

Od gore pomenutih tema za pregovore, spoljni dug i naftna industrija su najvažniji. Sudan trenutno duguje međunarodnim kreditorima više od 37 milijardi dolara. Ovaj dug se nagomilao od 1970-tih godina, kada su vlasti Sudana pozajmljivale novac u svrhu kupovine oružja za rat protiv juga i izgradnje infrastrukture i ekonomije samo na sjeveru zemlje. Od ovog novca, najmanji dio je potrošen na izgradnju Južnog Sudana. Realno gledajući na pitanje spoljnog duga, sjeverni Sudan bi trebao uzeti na sebe većinu duga, čak nekih 90%. S druge strane, mnogi političari u Južnom Sudanu znaju da bi to prouzrokovalo potpuni slom ekonomije i nemire na sjeveru koji bi se lako mogli proširiti i na jug. Zbog toga je veoma moguće da Južni Sudan preuzme nekih 35-40% spoljnog duga, posebno uzimajući u vid činjenicu da bi veći dio spoljnog duga Južnog Sudana bio otpisana u narednih nekoliko godina.

što se tiče naftne industrije, brojni analitičari griješe kada govore o budućoj podijeli naftnih prihoda. Većina naftnih nalazišta (70-80%) se nalazi u Južnom Sudanu, dok su naftni cjevovodi, rafinerije i luka u kojoj kupci preuzimaju naftu smješteni u sjevernom dijelu Sudana. Iako su sjever i jug dijelili milijarde dolara od naftnih prihoda (50-50) od 2005. godine, nerealno je govoriti o podjeli prihoda između dvije nezavisne države nakon jula 2011. Umjesto toga, Južni Sudan će samo plaćati korištenje infrastrukture na sjeveru. Slično kao i sa spoljnim dugom, političari u Južnom Sudanu planiraju da sjeveru ponude više novca za korištenje naftne infrastrukture u odnosu na realnu cijenu. Kroz ovaj dogovor, sjeverni dio Sudana bi mogao dobiti nekih 25-30% budućih naftnih prihoda. Ovaj sporazum bi važio narednih 5-10 godina, odnosno, sve dok Južni Sudan uz pomoć stranih investitora ne izgradi svoja naftna postrojenja i cjevovod koji bi trebao ići kroz Keniju ili Ugandu.

Interesi i uticaj međunarodne zajednice

što se tiče međunarodne zajednice, najveći uticaj u Južnom Sudanu imaju Kina, Amerika i Norveška. Kina je glavni kupac nafte i najveći izvor prihoda. Bez obzira na veze između Južnog Sudana i zapada, vlada na jugu je dala zvanične garancije vladi Kine da jug smatra Kinu za jednog od glavnih ekonomskih partnera i da će kineske investicije u naftnu industriju biti potpuno zaštićene u budućnosti.

Američki uticaj potiče od kraja hladnog rata, kada su pobunjenici sa juga koji danas vladaju Južnim Sudanom shvatili da više nema koristi od Marksizma i komunizma i počeli propagirati demokratiju, slobodnu trgovinu i kapitalizam. Od tada pa do danas, Južni Sudan dobija značajnu humanitarnu, tehničku i finansijsku pomoć od američkih vlasti. Zauzvrat, očekuje se da će narednih godina vodeće američke naftne kompanije dobiti priliku da istražuju nova nalazišta nafte.

Uticaj Norveške u Južnom Sudanu potiče još od rata koji je počeo 1983. godine, kada je Norveška vlada dostavljala humanitarnu pomoć u Južni Sudan čak i kada bi ostale zemlje i organizacije, kao što su Ujedinjene Nacije, podlegle pritiscima i prijetnjama režima na sjeveru i prestale sa dostavom pomoći civilima. Ova pomoć nikada nije zaboravljena i danas Norveški zvaničnici često imaju veći politički uticaj na vladu Južnog Sudana od najvećih svjetskih sila.

Izazovi pred novom državom

čak i ako sjever i jug riješe sva goruća pitanja u kratkom roku, i ako Južni Sudan bude brzo priznat od većine svjetskih zemalja i postane član Ujedinjenih Nacija i ostalih međunarodnih organizacija, izazovi pred novom državom su veliki.

Nakon cijelog vijeka socijalne, političke, ekonomske i kulturne marginalizacije, Južni Sudan počinje od nule u gotovo svim oblastima. Pored rekonstrukcije i izgradnje infrastrukture, vlasti na jugu će morati pažljivo rukovoditi očekivanjima svojih građana, od kojih mnogi očekuju da će se nakon osamostaljenja njihovi životni standardi poboljšati preko noći. Ovo ipak neće biti jednostavno niti brzo izvodljivo, imajući u vidu ogromne probleme, nedostatke i potrebe u svim oblastima.

Pored potrebe za izgradnjom ekonomije koja ne zavisi samo od eksploatacije i prodaje nafte, Južni Sudan će morati raditi i na izgradnji funkcionalnih državnih organa i nacije. Do sada, nacionalni identitet u veoma multi-etničkom jugu je prvenstveno bio baziran na neprijateljstvu prema režimima sa sjevera. Pored toga, politička i ekonomska stabilnost Južnog Sudana će u mnogome zavisiti od sposobnosti lokalnih vlasti da uključe sve etničke grupe u socijalne, političke i ekonomske procese i dijele resurse bez favorizacije.

Na kraju, mnogi u Africi i širom svijeta se pitaju da li će referendum i otcjepljenje Južnog Sudana napraviti novi presedan u međunarodnim odnosima i negativno uticati na zemlje koje imaju slične zahtjeve za promjenom granica, etničkim ili religijskim podjelama. Mogućnost za to zaista postoji, premda je veoma mala. Referendum u Južnom Sudanu je proizvod dogovora vlasti sjevera i juga, a ne jednostrano proglašenje otcjepljenja i nezavisnosti, kao što je to bio slučaj sa Kosovom.

Savo Heleta živi u Južnoafričkoj Republici, gdje trenutno završava doktorat iz oblasti poslijeratne rekonstrukcije i izgradnje. Od 2009 godine, Savo je zaposlen kao savjetnik na liderskom programu čija je svrha poboljšanje kapaciteta vlade Južnog Sudana. Savo je član Savjetodavnog odbora fonda TransConflict u Bosni i Hercegovini.

If you are interested in supporting the work of TransConflict, please click here.

To keep up-to-date with the work of TransConflict, please click here.

Email