Ples intimnih neprijatelja

Rešenja u Bosni i na Kosovu (prvi slučaj nije ništa više “rešen” u odnosu na potonji) su moguća samo ukoliko lokalni suprostavljeni akteri – koji se uzajamno jako dobro poznaju – iz svojih diskusija izbace međunarodne stručnjake i direktno se upuste u diskusiju jedni sa drugima.

Autor David B. Kanin

For a version in English, please click here

Nova runda međunarodnih napora u ubeđivanju sukobljenih strana na Balkanu da svoje odnose urede u skladu sa fantazijama Zapada upravo počinje. Izaslanik Evropske unije će nadgledati razgovore između Srba i Kosovara koji su navodno osmišljeni kako bi se suprostavljene strane pokrenule ka ostvarivanju sporazuma o suverenosti, teritoriju i dobrosusedskim odnosima. Rezultati neće ispuniti ničija očekivanja, ali će ih spoljni akteri proglasiti konstruktivnom demonstracijom sopstvenog vođstva. Lokalni akteri, kojima je ova igra već odavno poznata, ali koji su uprkos tome spremni da je igraju do beskonačnosti, će nastaviti sa svojim inertnim naporima da diskredituju jedni druge lično, ali i kao zajednice, dok će se uzajamno sporiti oko toga čiji glavni političar-štićenik zaslužuje počasno mesto.

Ovo se, u različitim vidovima, dešava barem od poslednjeg veka otomanske vladavine i uglavnom funkcioniše prilično dobro. Lokalne elite razmenjuju uvrede i manipulišu moćnim i naivnim autsajderima, dok istovremeno razgovaraju i trguju jedni sa drugima ispod stola. Sve dok zajednički bezbednosni šešir – otomanski, fašistički, komunistički ili hladnoratovski (u lokalnom kontekstu zapravo i nije bitno) – ostane na svome mestu, svima je poznato da se trenutna pravila hvataju u mrežu sa dugovečnijim obrascima moći. Kad nešto pomeri taj šešir i dovede do kolapsa ili iscrpljenosti sadašnjih sila koje vrše nadgledanje, mnogi u regionu izgube živote, dok je ostatak dezorijentisan sve dok se sledeća serija Velikih i samo-bitnih sila ne nađe u nadgledajućoj ulozi u regionu.

Različite suprostavljene strane na prostoru bivše Jugoslavije se uzajamno dovoljno poznaju tako da misle da prilično dobro poznaju one ‘Druge’. U vezi sa tim postoji izvesno samozadovoljstvo; svaka od strana na Balkanu sopstvene vrednosti rado meri neuspehom svojih suseda insistirajući na tome da veće sile – koje oni smatraju baksuznima, brutalnim, ili neupućenima – ipak treba da preuzmu odgovornost za pravac u kom će se region kretati. Na taj način sami lokalni akteri ne moraju da urade bilo šta kako bi bili odgovorni za svoju budućnost.

Bez obzira da li je u pitanju BiH ili Kosovo, ili se radi o problemu ‘imena’ Makedonije, svemu ovome neće biti kraja osim ako oni koji žive u regionu ne isključe SAD, EU, Rusiju, i sve ostale diplomatske predstavnike velikih sila, i trajno se usmere jedni na druge. (Pametna izlazna strategija Slovenaca i ne tako pametni, ali na kraju presudni ratovi u Hrvatskoj, rešili su stvari u bivšim habsburškim zemljama.)

Krupne spoljne figure se bave sa isuviše mnogo toga kako bi bile od velike pomoći. “Evropa” ne uspeva da upravlja Balkanom još od 1990-ih i njena glavna briga je da dokaže kako je još uvek bitna u svetu. Sjedinjene Države, koje i same postepeno klize na stazi globalnog opadanja, koriste svaku krizu kako bi proglasili svoju i dalje “vodeću” ulogu, iako nemaju pojma na koji način da zapravo upravljaju ovim problemima ili svojim, sve gorim, ekonomskim i strateškim položajem.

Kada bi Sile bile konačno istisnute, lokalni akteri – pod pretpostavkom da zaista žele da izmire uzajamne sporove – bi se mogli uhvatiti u koštac sa koracima reduciranja spornih pitanja. Prvi korak bi predstavljao posvećenost unutrašnjoj situaciji – ali na otvoren način – u izgradnji trajnih rešenja koja će gotovo sigurno razljutiti mnoge među njihovim biračima. To ne bi podrazumevalo suštinsku raspravu o “konačnom statusu” (ne postoji nijedan južno od Save). Umesto toga, sve strane i svi oni koji podržavaju ovaj proces bi se složili da ovlaste određenu grupu da učini sve što je potrebno da se zamene teritorije, izmire dugovanja, zagarantuje očuvanje svetilišta i objekata od kulturnog značaja, kao i da pregovaraju o čemu god je potrebno pregovarati kako bi napravili novi, obostrano prihvatljiv aranžman.

Najteži deo toga je da svaki protagonista odluči kako da izađe na kraj sa sopstvenim ‘kvariocima’, što mora biti urađeno unapred. Uobičajeni pristup (i ne samo na Balkanu) je da podmukli, nezadovoljni i ideološki opsednuti igrači vise negde u pozadini dok pregovarači ne urade svoj posao. Tada se ovi Heroji uključuju i preuzimaju prednost izražavanjem užasa zbog navodne izdaje i gluposti sopstvenih pregovarača, te uništavaju sve do tada ostvareno. Čak i ako dogovor stoji, protivnici tog dogovora koriste razočarenje zbog uslova i frustraciju usled budućih događaja kako bi oborili svoje političke rivale i potkopali dogovor. Nema nade za bilo kakvim dogovorom među zajednicama u Bosni i na Kosovu ukoliko sve strane ne odluče unapred na koji način će se nositi sa ultra-nacionalistima i bilo kim ko je odlučan da spreči bilo šta osim ukupnog zbira, odnosno ”pobede ” ništa- sve.

  • Nešto poput toga se do sada dešavalo u aranžmanima između dve zajednice u Makedoniji (s obzirom da je svaka od strana napravila dosta grešaka tokom tog procesa). Bila bi velika tragedija ako trenutna gluha politika premijera Gruevskog i sve veće nestrpljenje među protivnicima albanskog etničkog lidera Ali Ahmetija dovedu do sukoba između zajednica koji bi podsećao na konflikte u bivšoj Jugoslaviji, a koji je Makedonija do sada uspela da izbegne.

Nakon što bi donekle dovele u red stanje u svojim kućama, delegacije bi potom mogle da se daju na težak posao svađanja jednih sa drugima. Trebalo bi da izbegavaju i diplomatska sitničarenja, kao i impresioniranje javnosti; jedina šansa za trajni dogovor je da se pozabave jedni drugima s obzirom koliko dobro se uzajamno poznaju. Bilo bi važno da se niko ne sakriva iza Završnog akta iz Helsinkija, Rezolucije Saveta bezbednosti UN 1244, ili drugih sličnih relikvija – “Balkan” u ovom kontekstu nije ništa trajniji od onih [Balkana] koji su uspostavljeni na Kongresu u Berlinu, Versajskoj mirovnoj konferenciji, ili 1995. godine na sastancima u Dejtonu, Ohajo. Svako treba da dobije nešto. Svaka delegacija bi trebala da detaljno obaveštava svoje javnosti i vlade o predlozima i reakcijama – ali ne bi smela da se angažuje u odbrani sopstvenog delovanja ili u osuđivanju ponašanja druge strane.

Tokom pregovora, protagonisti ne bi trebalo da obraćaju pažnju na međunarodne aktere. EU i SAD bi pravili mnogo buke, dok bi Moskva nastojala da učini sve što je potrebno kako bi se činila pametnijom i moćnijom od Vašingtona. U konačnoj analizi, (osim ukoliko zaista nisu užasno glupi), velike sile će prihvatiti sve što lokalni akteri ostvare ukoliko njihov dogovor obećava da će se njime ovaj hronično opasan region održati mirnim. Ukoliko stranci žele da pomognu, nakon postizanja dogovora bi mogli da obezbede međunarodno vojno prisustvo – ali samo na kratko, jasno definisano vreme – kako bi ublažili opasnost od fatalnog nasilja koje bi moglo nastati kao posledica bilo kakve podele ili promene granica o kojima se strane dogovore.

  • Dogovor treba da obuhvati i određeno vreme tokom kojeg oni koji se nađu na “pogrešnoj” strani novih linija odnosa mogu da odluče da li da promene mesto ili ostanu tu gde jesu. Onog trenutka kada taj rok istekne, oni koji preostanu kao manjina u izmenjenim državama ne bi trebali imati ikakve iluzije o bilo kakvoj podršci od strane njihovih, a sada stranih domovina.

Nema sumnje da to neće biti rešenje za sve probleme i da će uslediti tek nakon mnogo napornog rada, verovatno tokom značajnog vremenskog perioda. Ipak, trenutni status quo verovatno nije ništa trajniji od prethodnih i – poput njih – trajaće tek onoliko dugo koliko i trenutni sveobuhvatni aranžman međunarodne bezbednosti. “Pričanje” bi zaista moglo biti bolje rešenje od “rata”, kao što je i Čerčil sugerisao, ali ukoliko oni koji pričaju nisu oni koji su direktno uključeni u argument, predstoji još borbe u budućnosti.

David B. Kanin je vanredni profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Johns Hopkins i bivši viši obaveštajni analitičar Centralne obaveštajne agencije (CIA).

If you are interested in supporting the work of TransConflict, please click here.

To keep up-to-date with the work of TransConflict, please click here.

FacebooktwitterlinkedinmailFacebooktwitterlinkedinmail

FacebooktwitterlinkedinrssFacebooktwitterlinkedinrss

0 Response

  1. Pingback : The dance of intimate enemies | TransConflict | Transform, Transcend, Translate - TransConflict Serbia

Leave a Reply to Vladimir Pandurov Cancel Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Show Buttons
Hide Buttons