Srbija nudi kosovski švedski sto

Kako bi osigurala da Kosovo neće inhibirati njene aspiracije ka članstvu u EU, srpska vlada – koju naredne godine očekuju izbori – nedavno je ponudila pravi švedski sto mogućnosti za ostvarivanje ‘istorijskog’ kompromisa.

Autor Džerard Galuči

Tokom nekoliko poslednjih nedelja, srpski predsednik Tadić čini krajnje napore kako bi Srbija dobila status kandidata EU do kraja ove godine. Tadiću je potreban politički podsticaj potencijalnog članstva, jer ide u susret ka izborima koji će biti održani sledeće godine kao pristalica pridruživanja Evropi. Tadić je konačno pronašao Mladića, a zvaničnici iz njegove vlade su ponudili pravi švedski sto mogućnosti za ostvarivanje „istorijskog“ kompromisa oko Kosova. Tadić smatra da Srbija ispunjava svoje međunarodne obaveze, te je pozvao EU da „ispuni svoj deo“. Naglašavajući svoj stav snažnije nego ikada, Tadić je u intervjuu rekao da Srbiji „treba dati isti put ka članstvu u EU kakav je dodeljen … Hrvatskoj“ i da „istovremeno dobije datum za početak pristupnih pregovora, a ne samo status kandidata.“

Uprkos naporima Prištine i ostalih da pomere ‘stative’ čineći priznanje Kosova uslovom za članstvo u EU, Tadić kaže da ne očekuje da EU ima ista očekivanja. Domaće političke prilike onemogućavaju Tadiću da jednostavno preda Kosovo priznavanjem njegove nezavisnosti. Ipak, on i drugi visoki zvaničnici stavili su gotovo sve na sto. Beograd je više puta naglasio spremnost za postizanjem sporazuma o tehničkim pitanjima u razgovorima sa Prištinom. Šef pregovaračkog tima Beograda takođe je bio prvi koji je u pregovore uveo mogućnost razmatranja podele Kosova. Taj naboj je potom iskoristio zamenik premijera, Ivica Dačić, koji je – u interesu članstva Srbije u EU – javno predložio rešavanje kosovskog pitanja odvajanjem (ili podelom) Kosova. Nedugo nakon toga, Dačić je predložio i mogućnost da se kosovsko pitanje tretira kao pitanje razgraničenja sa Albanijom, čime je eksplicitno prihvatio ideju albanskih nacionalista – kao što je kosovski pokret Samoopredeljenje – o stvaranju Velike Albanije. Po tom scenariju, Tirana i Beograd bi se složili oko podele Kosova duž etničkih linija, pri čemu bi veći deo Kosova bio pripojen Albaniji. Prema Dačićevim rečima, „podela, nakon koje bi usledio miran suživot“ je „jedino realno rešenje“. Bivši jugoslovenski predsednik Ćosić je otišao još dalje predlažući razmenu teritorija, koja bi obuhvatila i Preševsku dolinu. (Početkom 2010. godine, kružio je izveštaj da je Beograd napravio takvu ponudu Amerikancima – Preševo za sever Kosova – koji su Amerikanci odbili da prenesu Prištini.)

Albanci i njihovi saveznici iz zemalja Kvinte su odbacili ideju o podeli jer veruju da je pitanje nezavisnosti Kosova i njegovog teritorijalnog integriteta rešeno. Mnogi stručnjaci o pitanjima Balkana i dalje se snažno protive ideji podele Kosova duž etničkih linija, iz straha da bi se podele mogle proširiti i na ostatak regiona. No, ako ostavimo po strani da davanje specijalnog statusa severu Kosova ne mora da uključi i njegovu podelu, te da je nezavisnost Kosova već samo po sebi etnička podela, šta je to što naročito nije u redu sa omogućavanjem formiranja etnički većinskih država? Formiranje nacionalnih država je priča o evropskom političkom razvoju još od Napoleona. Iscrtavanje granica nije uvek bilo pravilno, jer je čak i u nekim od najboljih slučajeva ostavilo negde pokoju etničku manjinu. Međutim, većina evropskih zemalja ima takve manjine, bilo da su starosedioci ili doseljenici. Garantovanjem jednakog tretmana, mogućnosti i prosperiteta bez granica jedan je od principa na kojima počiva Evropska unija. Veličina ne može da bude problem, jer bi Bosna bez Srba i hrvatskih kantona i dalje bila veća od Luksemburga i Kosova.

U svakom slučaju, predsednik Tadić se nije odrekao niti jedne od nedavno iznesenih ideja. Zaista, i sam je rekao da ništa ne sme da bude „uklesano u kamenu“ i da „nekonvencionalni potezi“ mogu otvoriti „mogućnost pronalaženja novog rešenja“. Čini se da ovo daje i Evropskoj uniji (i SAD-u) širok spektar mogućnosti da stave po strani pitanje Kosova koje se vrti oko pronalaženja formule za neprimoravanje Beograda da ili prizna ili napusti sever Prištine. Zar to ne bi mogli biti izvodljivo?

Džerard M. Galuči je bivši američki diplomata i predstavnik mirovnih snaga UN-a. Delovao je kao deo američkih napora u rešavanju sukoba u Angoli, Južnoj Africi i Sudanu, te kao direktor Inter-američkih poslova Nacionalnog saveta za bezbednost. Trenutno je vanredni profesor Univerziteta u Pitsburgu. G-din Galuči je takođe član Savetodavnog odbora fonda TransConflict. Služio je kao Regionalni predstavnik UN-a u Mitrovici, na Kosovu, od jula 2005. do oktobra 2008. Viđenja iskazana u ovom tekstu su u potpunosti lična i ne predstavljaju stav bilo koje organizacije.

Ukoliko želite da pročitate ostale tekstove g-dina Galučija, molimo Vas da pogledate ovde.

Ukoliko želite da redovno pratite aktivnosti fonda TransConflict, molimo Vas da pogledate ovde. Ako ste zainteresovani da podržite naš rad, pogledajte ovde.

FacebooktwitterlinkedinmailFacebooktwitterlinkedinmail

FacebooktwitterlinkedinrssFacebooktwitterlinkedinrss

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Show Buttons
Hide Buttons