Da li će SAD prestati da same sebi kopaju rupu na Kosovu?

Trenutni razgovori između Beograda i Prištine mogli bi biti prilika za SAD da naprave pomak od politike koja je postala ovisna o jednom vođi i davanju pune podrške svim političkim zahtevima Prištine.

Autor Džerard Galuči

Od decembra prošle godine, vesti koje dolaze sa Kosova uglavnom se bave pitanjem umešanosti kosovskih političkih lidera u korupciju, trgovinu organima i organizovani kriminal, s osvrtom unatrag na određena dela počinjena od strane OVK tokom rata. EULEKS trenutno istražuje navodnu umešanost visokih zvaničnika, a nekadašnjih pripadnika OVK. Ta istraga bi, delimično, mogla predstavljati i napor da se zamaskira neuspeh EULEKS-a u istraživanju navoda iz izveštaja švajcarskog senatora Dika Martija, o umešanosti premijera Tačija u trgovinu organima pod okriljem OVK. EULEKS je pokušao da odvrati zahteve za istragu o Tačiju, optužujući Martija da nije prosledio imena svedoka. Međutim, neki od svedoka su mrtvi, dok oni koji su živi nisu voljni da se povere kosovskoj šemi zaštite svedoka. Dakle, EULEKS je očigledno prekopao kroz svoje fajlove i otpočeo trenutnu istragu. No, na Balkanu je teško zadovoljiti sve strane, a bivši pripadnici OVK su u poslednje vreme bili veoma aktivni u kritikovanju i demonstracijama protiv EULEKS-a.

Sve to je navelo neke da sugerišu kako je stvaranje većinski albanskog, nezavisnog Kosovo možda bila greška. Neki su takođe optužili da nijedna od tih informacija o korupciji i učešću u kriminalnim aktivnostima zapravo nije nova, već da su iste prethodno prikrivane i ignorisane iz političkih razloga. Ovo je sasvim sigurno istina. Svako ko radi na Balkanu od raspada Jugoslavije je jako dobro upoznat sa gotovo sveprisutnim vezama između političkih i kriminalnih krugova. Naravno, tradicionalna hajdučija karakteriše određene oblasti Kosova još od pamtiveka, a priče o kršenju ljudskih prava i kriminalnim aktivnostima čelnika OVK su na Kosovu uobičajene. Neke od njih se možda neće održati zbog zahteva za dokazima, ali opšta slika je poznata već neko vreme.

Izgleda da je izvesno da je neko štitio kosovsko rukovodstvo od istrage. Neki navode izveštaje na osnovu kojih su SAD izvršile pritisak na UNMIK da ne istražuje optužbe o Tačijevom vođstvu. SAD su takođe možda odigrale ulogu i u vraćanju bivšeg vođe OVK, premijera Haradinaja, pred sud u Hagu kako ne bi smetao Tačiju. Zaista, SAD su možda nastojale da kazne visokog funkcionera UNMIK-a koji je pokušao da pomogne Haradinaju na isti način kao što se pomoglo Tačiju.

Nije tajna da su SAD ocenile da je Tači ključan za održavanje kontrole nad kosovskim Albancima. Čuvanje Tačija kao pouzdanog i kooperativnog premijera postalo je samo po sebi važan elemenat američke politike. Za zaustavljanje albanskog iredentizma i prihvatanja forme – ako ne i suštine – Ahtisarijevog plana, Tači je zauzvrat dobio potpunu podršku SAD, kako za sebe samoga, tako i za zahteve za nezavisnošći i “teritorijalnim integritetom” (što znači kontrolu nad severom) od strane Prištine. Tako su SAD sledile put koji je često korišćen u davanju podrške nekima poput iranskog Šaha, Mobutua, Pinočea, Sadama (pre 11. septembra), Ben Alija, Mubaraka i Gadafija, pod geslom progutaj svaku rezervisanost u vezi sa ponašanjem “vašeg čoveka” sve dok je on i dalje “vaš čovek.” Kao i obično, SAD nisu bile u stanju da se ispetljaju iz tih odnosa sve dok nije postalo isuviše kasno za srećan završetak.

To ne znači da je Tači u istoj kategoriji kao i ovi drugi. On nije masovni ubica i deluje u kontekstu ustavne demokratije. Stvarni problem je stav koji su SAD preuzele kako bi izbegle da se pozabave tim neredom čijem nastajanju na Kosovu su – zajedno sa svojim partnerima zemljama Kvinte – doprinele favorizovanjem jedne strane, istovremeno previđajući postojeće probleme i ukopavajući sopstvenu poziciju kako bi održale situaciju “stabilnom”. Jedna od posledica je nesmotreni napor Amerike u odvraćanju pažnje od problema u Prištini, fokusiranjem na navodne pretnje po bezbednost i zakonodavstvo od strane kosovskih Srba sa severa. Američka politika za Kosovo se svodi na dva dela: pomoć Tačiju i okrivljavanje Srba. Ako ovo nastavi da poprima oblik uslovljavanja severa da prihvati vlast Prištine, doći će do daljih sukoba. Nažalost, osobina mnogih koji su sami sebe ukopali u rupu je da kopaju dalje. Umesto toga, neko bi trebao da pomogne SAD da izađu iz svoje rupe. Trenutni razgovori između Beograda i Prištine mogli bi da posluže kao merdevine.

Džerard M. Galuči je bivši američki diplomata i predstavnik mirovnih snaga UN-a. Delovao je kao deo američkih napora za rešavanjem sukoba u Angoli, Južnoj Africi i Sudanu, te kao direktor Inter-američkih poslova Nacionalnog saveta za bezbednost. G-din Galuči je takođe član Savetodavnog odbora fonda TransConflict. Služio je kao Regionalni predstavnik UN-a u Mitrovici, na Kosovu, od jula 2005. do oktobra 2008. Viđenja iskazana u ovom tekstu su u potpunosti lična i ne predstavljaju stav bilo koje organizacije. Analize gospodina Galučija o aktuelnim dešavanjima na Kosovu i drugim mestima možete pročitati na http://outsidewalls.blogspot.com

If you are interested in supporting the work of TransConflict, please click here.

To keep up-to-date with the work of TransConflict, please click here.

FacebooktwitterlinkedinmailFacebooktwitterlinkedinmail

FacebooktwitterlinkedinrssFacebooktwitterlinkedinrss

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Show Buttons
Hide Buttons