Kosovo – kakav nered

Imajući u vidu bujicu loših vesti koje poslednjih nedelja pristižu sa Kosova, jedini put napred je ponovni pokušaj međunarodne zajednice da ostvari političko rešenje, ovoga puta direktno sa Beogradom.

Autor Džerard Galuči

To read this text in English, please click here.

Iako je zima i period je kada se uglavnom ništa značajno ne dešava, sa Kosova su tokom poslednjih nedelja pristizale samo jedna za drugom loše vesti. Najpre su izbori imali toliko nepravilnosti i prevara da je bilo potrebno ponoviti ih kako bi se situacija popravila. Potom je usledio izveštaj Saveta Evrope (SE) sa tvrdnjama da je kosovsko vođstvo bilo umešano u trgovinu organima i ljudima u periodu između 1999-2000. Ovaj izveštaj je propraćen još jednim izveštajem SE u kojem se Kosovo kritikuje za propust da zaštiti svedoke ratnih zločina. Evropske i američke pristalice nezavisnosti Kosova se optužuje da su ova pitanja prevideli zarad političke stabilnosti. Kao vrhunac svega, političko vođstvo Kosova je pokušalo da diskredituju švajcarskog istražioca koji je autor izveštaja o trgovini ljudima – etiketirajući izveštaj kao propagandu nalik nacističkoj – i da sprovede ono što je u Vašington post-u opisano kao “lov na veštice” protiv Albanaca koji su pomagali istragu.

Sve ovo se dešava u trenutku kada Evropska unija i UN spremno iščekuju da aktivno učestvuju u omogućavanju razgovora između Beograda i Prištine koji će, kako se neki nadaju, dovesti do pregovora i eventualnog dogovora oko preostalih političkih pitanja koja blokiraju napredak Kosova. Manje od 40% članica UN-a je priznalo nezavisnost Kosova, i pored nedavne odluke Katara (# 73) da to učini. Pet članica EU istrajno odbijaju da priznaju nezavisnost. Potpuno je jasno da će Kosovo u februaru dočekati treću godišnjicu sopstvenog proglašenja nezavisnosti kao još uvek nedovršena država. Takođe se čini verovatnim i da će taj dan dočekati bez vlade, ili sa vladom ozbiljno oslabljenom stalnim optužbama za korupciju i izbornu prevaru, sa skrpljenom koalicijom koja možda neće uspeti da preživi izglasavanje o nepoverenju i vođstvom koje će tek nekoliko zemalja, uključujući i “prijatelje”, biti voljne da prihvate. U ovim uslovima, pregovori o bitnim pitanjima verovatno neće biti plodonosni, ukoliko do njih uopšte dođe.

Kako je do svega ovoga uopšte došlo? Pojavljuju se četiri razloga: odluka zemalja Kvinte da krenu sa jednostranim proglašenjem nezavisnosti bez odobrenja Saveta bezbednosti UN-a, te da potom pokušaju da gurnu UN po strani; efikasnost srpske diplomatije da dovede u pitanje proglašenje nezavisnosti i da spreči dalji talas priznavanja; odbijanje tvrdolinijaša među pristalicama nezavisnosti – naročito SAD-a i Velike Britanije – da prihvate bilo kakav vid kompromisa sa Beogradom, dok su istovremeno podržali napore Prištine da primoraju kosovske Srbe na prihvaćanje situacije; i strategija SAD-a i EU da – dok upravljaju i UNMIK-om i EULEX-om – udovolje kosovskim Albanacima s ciljem održavanja “kontrole” i stabilnosti. “Nezavisnom” Kosovu je bilo dopušteno da dođe na svet sa ogromnim problemima – političkim, ekonomskim i kriminalnim – koji su gurnuti pod tepih dok su se zemlje Kvinte usmerile na pokušaje vršenja pritiska na Srbiju kako bi ona jednostavno odustala od svog prava na teritoriju.

Bilo bi isuviše jednostavno reći da su napori SAD-a i EU da nametnu željeni ishod za Kosovo rezultovali neželjenim ishodom. No, pravo pitanje sada je kako krenuti napred sa Kosovom koje ne samo da je nepotpuno, već će verovatno takvim i ostati na neodređeno vreme, bez političkog dogovora koji bi bio prihvatljiv za obe strane i bez tutorstva međunarodne zajednice za još dugi niz godina. Čini se da postoji samo jedan način da međunarodna zajednica još jednom pokuša da ostvari političko rešenje, ovaj put direktno sa Beogradom. Kosovski Albanci ne mogu zadržati svoj krajnji cilj u potencijalnim istinskim pregovorima ukoliko nastave sa maksimalističkim zahtevima za celim Kosovom, pod njihovim uslovima. Zaista, njihovi napori da iskoriste izazivanje nestabilnosti na Kosovu ili u regionu kao sredstvo za ucenjivanje prilikom potencijalnih pregovora moraju biti oštro ograničeni. Šestočlana Kontakt grupa – sačinjena od zemalja Kvinte: SAD-a, Velike Britanije, Nemačke, Italije i Francuske, uz Rusiju – bi trebala da sarađuje sa Beogradom u nalaženju političkog rešenja koje prihvaća nezavisnost Kosova kao činjenicu, ali i koje priznaje srpske interese, uključujući ekonomiju i trgovinu, kao i pitanja vis-à-vis Crkve i srpske većine na severu. Nered, kakvim je Kosovo postalo, zahteva novi pristup kako bi se otpočelo sa njegovim raščišćavanjem.

Džerard M. Galuči je bivši američki diplomata i predstavnik mirovnih snaga UN-a. Delovao je kao deo američkih napora za rešavanjem sukoba u Angoli, Južnoj Africi i Sudanu, te kao direktor Inter-američkih poslova Nacionalnog saveta za bezbednost. G-din Galuči je takođe član Savetodavnog odbora fonda TransConflict. Služio je kao Regionalni predstavnik UN-a u Mitrovici, na Kosovu, od jula 2005. do oktobra 2008. Viđenja iskazana u ovom tekstu su u potpunosti lična i ne predstavljaju stav bilo koje organizacije. Analize gospodina Galučija o aktuelnim dešavanjima na Kosovu i drugim mestima možete pročitati na http://outsidewalls.blogspot.com

If you are interested in supporting the work of TransConflict, please click here.

To keep up-to-date with the work of TransConflict, please click here.

FacebooktwitterlinkedinmailFacebooktwitterlinkedinmail

FacebooktwitterlinkedinrssFacebooktwitterlinkedinrss
Show Buttons
Hide Buttons